Da li ti se nekad učini da što više pokušavaš biti sretan – to si dalje od toga?

Tekst napisala: Sandra Zaimović, psihoterapeutkinja

Što više jurimo sreću – to nam ona više izmiče.

Na prvi pogled zvuči nelogično.Zar nije prirodno da želimo biti sretni? Zar nije to cilj kojem svi težimo?

Ipak, problem nije u želji za srećom.Problem je u načinu na koji smo naučeni da je tražimo.

Učili su nas da sreća dolazi kada se stvari poslože:kada budemo uspješniji, smireniji, sigurniji u sebe, kada odnosi budu bolji, kada nestane nelagoda.

Ali život ne funkcioniše tako.

Jer u toj stalnoj potrebi da “dođemo” do sreće, često šaljemo sebi poruku: „Ovakav kakav sam sada – nisam dovoljno dobar.“

I tada počinje tiha, ali iscrpljujuća borba.

Pokušavamo eliminisati sve što nije ugodno.Pokušavamo kontrolisati misli, emocije, reakcije.Pokušavamo biti “stalno dobro”.

A svaki put kada to ne uspijemo – a ne možemo – dolazi razočaranje.Sumnja u sebe.Osjećaj da nešto radimo pogrešno.

I baš tu se često rađa anksioznost.

Ne zato što se loše osjećamo, nego zato što vjerujemo da ne bismo smjeli.

U stvarnosti, nelagoda nije greška u sistemu.Ona je dio života.

Tuga, nesigurnost, strah, zbunjenost – sve su to iskustva koja imaju svoje mjesto.Što ih više pokušavamo izbjeći, to postaju glasnija.Što ih više potiskujemo, to više upravljaju nama.

Zato paradoks sreće postaje jasan:što više pokušavamo da je “uhvatimo”, to se više udaljavamo od nje.

Možda zato sreća nikada nije ni bila cilj.

Možda je ona samo nuspojava.

Pojavi se u trenucima kada prestanemo popravljati sebe,kada ne pokušavamo kontrolisati svaku emociju,kada dozvolimo životu da bude i neuredan, i nepredvidiv, i stvaran.

U tom prostoru prihvatanja, pritisak popušta.A s njim i stalna potreba da budemo nešto drugo od onoga što jesmo.

Ono što tada dobijamo nije konstantna sreća.Nego nešto stabilnije.

Unutrašnji balans.Sposobnost da izdržimo i dobro i loše,a da pri tome ne izgubimo sebe.

I možda upravo tu dolazimo do važnije stvari od sreće – smisla.

Jer smisao ne znači da je sve lako.Znači da i ono teško ima svoje mjesto.Da i kroz nesigurnost, greške i padove postoji nešto što nas drži.

Možda zato pravo pitanje nije:„Kako biti sretan?“

Možda je mnogo iskrenije pitati:kako živjeti tako da možemo podnijeti život – i u tome pronaći mir.

______________

I ako u svemu ovome prepoznaješ sebe i osjećaš potrebu da ne ideš sam/a- psihoterapija može biti siguran prostor za razumijevanje i podršku.