Gubitak

Autor teksta: Sandra Zaimović

Svaki gubitak je težak i, za nas, neugodno iskustvo.

Tijekom života suočavamo se različitim vrstama gubitaka. Sa svakim gubitkom mi gubimo dio sebe, dio svog identiteta i neku od svojih uloga. Na gubitak se ne možemo pripremiti. Možemo ga očekivati, ali i to očekivanje donosi neizvjesnost i nepredvidljivost jer nikad ne znamo kada će i i da li će se sigurno dogoditi. Koliko god se pripremali na mogući gubitak, gubitak nam donese opet jedno novo, teško i preplavljujuće iskustvo za nas.

Gubitak/ poraz je gubitak naše ideje kako nešto treba da bude, i vrlo često je praćeno osjećajem patnje, bola i razočarenjem. Sve naše želje i nade su usmjerene na to da se vratimo na staro.

U tom momentu mi se nalazimo u procesu adaptivne depresije i počinjemo da mislimo šta može uraditi da povrati život kakav je bio i vrijednosti u koje smo vjerovali. Tada mi lijepimo ono što je razbijeno u nama. Ponekad se uspijeva, ali teško je živjeti dalje s takvim naporom.

Potrebno je tragati za novim rješenjima ali i prihvatiti prazninu, kao mjesto u kome izgledamo kao da odustajemo, povlačimo se u svoj svijet, svijet u kome nema ničega. Ukoliko u toj praznini ne pokleknemo, a smognemo da vjerujemo da je ostajanje u tom trenutku neutralno postaje za nas jedino moguće.

Faze koje moramo proći kod gubitka jesu faze žalovanja:

• Poricanje

• Bijes

• Pregovaranje

• Depresija

• Prihvaćanje

Kroz ove faze mi prolazimo na različite, nama svojstvene, načine i tugujući pokušavamo pronaći razlog i smisao postojanja na svijetu usprkos gubitku. Tijek žalovanja je nepredvidljiv i dug.

Ma koliko tugovanje bilo dugačak i težak proces, ljudi većinom uspijevaju nadići svoju tugu, prilagoditi se činjenici gubitka i nastaviti svoj život.

Uspješan završetak tugovanja možemo zahvaliti vlastitim unutarnjim snagama, ali i podršci najbližih, liječnicima i stručnjacima koji na različite načine podupiru tugujuće.

U slučaju da takva podrška izostane, osoba može ostati zakočena u u procesu hroničnog tugovanja, koji izaziva neka patološko- depresivna obilježja.

Zbog toga je takva stanja nužno znati prepoznati, te pružiti odgovarajuću potporu- savjetovanje i psihoterapiju.

Kroz psihoterapiju ožalošćeni su ohrabreni da vlastiti riječima iznesu sve činjenice o gubitku, da govore o pitanjima koja ih muče, o svojoj nesigurnosti, zbunjenosti, o svojim strahovima. Kada izgovore svoje misli i osjećaje, lakše će moći shvatiti a time i prihvatiti za njih tužni događaj. Na taj način će uviditi smisao i stvoriti prvi preduvjet na temelju kojih će ožalošćeni opet steći predodžbu o budućnosti.